To leto u Beogradu bilo je lepo za sve,osim mene. Đaci na raspustu, ovi stariji na godišnjem odmoru. A ja na godišnjem već 12 godina. Tačnije ja sam na dvanaestogodišnjem. Sa svoje 33 godine imao sam samo jedan posao, ali o njemu ni ne želim da pričam. ZNAO SAM DA NEĆU MOĆI DA POSTANEM TRENER BEZ FUDBALSKE KARIJERE!Proklinjao sam sebe, iz dana u dan. Kao neki mentalno zaostali trinaestogodišnjak, slao sam Imejlove svim fudbalskim klubovima koji postoje, tražeći trenerski posao. Svima, ali bukvalno. Od Mančester Junajteda do Sloge iz Bajine Bašte. Baš tog dana morao je da mi istekne internet. Bio sam besan, ali sam počeo da oblačim jaknu kako bih izašao napolje. Kada sam izašao shvatio sam da sam ja na +40 u jakni.Naravno, kada izlazim iz kuće samo kad moram da platim internet, zaboravim koje je godišnje doba. Sve u svemu brže bolje sam se popeo nazad u stan, i počeo da se oblačim u letnju garderobu. U tom trenutku zazvonio je telefon. Opet sam mislio da je u pitanju neki čovek sa uvek istim pitanjem, "Jel vi preko oglasa prodajete vijagru na bazi meda"? Taman kad sam konačno hteo da ga oteram tamo odakle je i došao, ustanavio sam da to nije on. Začuo sam neki strani jezik.Posle par sekundi ustanavio sam da je to italijanski. Naglas sam razmišljao."Ta budala koja me *****ava baš nema stila", čuo sam smeh i reči na srpskom jeziku, bio sam iznenađen.
"Dobar dan, da li ste vi gospodin Relja Basara?"
"Ja sam, vama na usluzi"
"Izvinite, za onaj nesporazum, ali predsednik Đenove Enriko Preciosi je veliki šaljivdžija"
"Molim vas žurim negde, kakav predsednik Đenove kakvi bakrači?"
"Sačekajte, niste još sve čuli. Boško Janković je kraj telefona, predsednik je dobio vaš imejl i..." [ATTACH=CONFIG]16926[/ATTACH]
"Molim šalite se Boško Janković??"
", Da ja sam. Što se mejla tiče kaže da se toliko nasmejao, i da je hteo da pokaže novinarima kako bi vas ismevao, ali mu se prikazala mrtva majka i naredila mu da vas angažuje"
"Molim vas gospodine Jankoviću"
"Šalim se ja malo, šefe"
"Šefe"?
"Da. Nego jel radite nešto danas oko 17 časova"?
"Pa mislim... Ne"
"Odlično onda budite na aerodromu Nikola Tesla u 17 časova, predsednik je poslao privatni avion po vas"
"Pa... Kako sad...Dobro biću tamo, i nadam se da nije neka šala"
"Dobro, šefe mi se vidimo na prvom treningu do tada, sve najbolje"
"Zdravo Boško"
Nije ni čuo to zdravo Boško, jer će već otišao, ali mi nije bilo bitno. Nekih 10 minuta sam samo sedeo na sofi i razmišljao. Šta ako ću stvarno postati trener Đenove? Da li ću se obrukati, da li ja zapravo ništa ne znam o tom poslu. Hiljadu pitanja mi se motalo po glavi. Onda sam odlučio da odem da se spakujem. Ovo je najbitniji dan u mom životu.